izlet u Apatin, 28.09.2013.

Izlet u Apatin, 28.09.2013.

Izlet u Apatin bio je vrhunski doživljaj za sve prisutne članove Njemačke zajednice. Kao vremeplovom, u povijest Apatina nas je odveo izvanredan i energičan poznavalac povijesti i izuzetan govornik, gospodin Boris Mašić, potpredsjednik njemačkog udruženja “Adam Berencz” u Apatinu. Uz njega smo doživjeli  uvid u povijest toga grada, u početku jednog od ključnih gradova njemačkog doseljavanja – do današnjeg pomalo zaboravljenog i ugašenoga grada na Dunavu koji je izgubio svoju važnost nakon povijesnih i političkih previranja u prošlome stoljeću. Gospodin Mašić nas je fascinirao svojom upornošću da zabilježi, sačuva i arhivira povijesne dokumente od kojih neki sežu i do 500 godina unatrag, a bez dostatne financijske ili druge pomoći državnih institucija.

Na samome početku obišli smo crkvu “Uznesenje Marijino” u kojemu se nalazi čuvena “Crna Bogorodica“. Na svome putu Dunavom, u čuvenim “Ulmskim kutijama”, prvi doseljenici su je ponijeli sa sobom i odlučili se nastaniti na mjestu na kojem “Crna Bogorodica” bude mogla stajati uspravno. Zastajali su na mjestima koja su im se činila pogodna za život, ali “Crna Bogorodica” je imala drugi plan za njih, pa su nastavljali ploviti dalje Dunavom. Nakon svih nevolja koje su ih pratile, upornost im je nagrađena dolaskom na tlo današnjeg Apatina, gdje su tada u njenu čast podigli i crkvu. Apatin je nakon toga postao i glavna točka kasnijeg širenja njemačkih doseljenika u regiji. Grad se ekonomski razvio zahvaljujući obrtnicima i trgovcima organiziranima u cehovske udruge, a kao glavni regionalni trgovački centar Apatin je dobio i povlašteni status.

  Apatina Apatinb Apatinc

Nakon toga obišli smo Apatinsko groblje (tzv. Speiserovo groblje) na kojemu se nalazi i jedan od najvećih mauzoleja Europe. Povijest je i ovdje bila nemilosrdna, jer je nakon 1945. godine, većina njemačke populacije poslana u radne logore, gdje  je dio njih preminuo od zaraznih bolesti, dio od gladi, a dio od pothranjenosti (sveukupno preko 2000 ljudi). Nepoznati broj deportiran je u tadašnji SSSR  na prinudni rad gdje su ostali do 1948. godine. Nakon povratka u Jugoslaviju, emigrirali su na razne strane svijeta, što iz političkih, što iz ekonomskih razloga.

Apatind Apatine Apatinf

Slijedeća točka našega puta bila je crkva “Srce Isusovo“. Crkva nije završena iako je gradnja počela još 1943. godine, sama unutrašnjost tog velikog zdanja je ogoljena i bez ukrasa, ali upornim radom gospodina Mašića, crkva je zaštićena od daljnjega propadanja. Nakon rekonstrukcije krova i zidova, u planu je postojeći objekt pretvoriti u Memorijalni centar koji bi se bavio prikupljanjem podataka,zapisa, knjiga i dokumenata koji se bave životom Podunavskih Švaba. Dio knjiga i dokumenata (a neki od njih su neprocjenjive vrijednosti) je već izložen, a pozvani smo i na svečano otvorenje slijedeće godine, što smo oduševljeno prihvatili – jer iako smo jedno vrijeme bili odvojeni administrativnom granicom i povijesnim dogadjanjima, zbog kojih nam je Apatin bio apsurdno daleko (a fizički tek s one strane  Dunava), danas su nam više nego ikada otvorena vrata međusobne suradnje i zajedničkoga rada na očuvanju baštine Podunavskih Švaba na ovim prostorima.

Apating Apatinh Apatini Apatinj

Apatink Apatinl Apatinm

Naše druženje završili smo zajedničkim ručkom i podsjećanjem na riječi apatinskog slikara Rudolfa Udvarija. Apatinski crkveni slikar Rudolf Udvari rođen je 1898. godine u Štenbergu u Moravskoj. Nakon I. Svjetskog rata nastanio se u Apatinu gde je upoznao Karla Greinera, crkvenog slikara koji je brzo otkrio njegov talenat. Udvari se školovao na akademiji u Kölnu. Bio je poznat kao slikar velikih crkvenih kompozicija. Oslikao je crkve u Apatinu, Sonti, Svilojevu, Čonoplji, Adi, Kolutu, Kljajićevu i Gakovu. Nakon rata oslikao je i Dom Kulture u Apatinu i Skupštinsku zgradu u ApatinuKada su ga zemljaci upitali (nakon rata) kako nakon oslikavanja crkava može raditi slike u soc-realističkoj maniri, Udvari nije ništa odgovorio, nego je na stropu Doma Kulture u Apatinu naslikao četiri para u tradicionalnim nošnjama (srpski, hrvatski, mađarski i – njemački, kojega cenzori nisu zamjetili) i nakon toga izjavio: “Naslikao sam par Švaba koji će i nakon nas vječno ostati ovdje.

 Apatino Apatinop Apatinr

 Apatins Apatint Apatinv Apatinu

Znanstveni rad o Apatinskim Nijemcima,Vanja Balaša:

http://www.anthroserbia.org/Content/PDF/Articles/Vanja_Bala%C5%A1a.pdf