projekti

Predstavljanje knjige „U osječkom nutarnjem gradu“, Rektorat sveučilišta J.J.Strossmayera 9. svibnja 2017. u 11h

 

U auli osječkog Rektorata 9. svibnja 2017. predstavljena je knjiga “U osječkom nutarnjem gradu” autorice prof. dr. sc. Helene Sablić Tomić. Knjigu su, uz autoricu, predstavili recenzent prof. dr. sc. Damir Matanović i urednik knjige akademik Andrija Mutnjaković. U glazbenom i glumačkom dijelu programa sudjelovali su studenti Umjetničke akademije u Osijeku, te zbor Njemačke zajednice „Alte Kameraden“.

Sama autorica Helena Sablić Tomić o ovoj odličnoj dvojezičnoj knjizi kaže: “Pisala sam o  značajnih devet prostora kojima je Nutarnji grad pulsirao u jednome razdoblju, a to su specifična veduta, stanovništvo, školstvo, trgovi, ulice i kuće njihovi detaljni opisi, kao i imena ljudi koji su živjeli u tim kućama ,kazalište, tiskarstvo i ritam privatnoga vremena njegovih stanovnika”.

Njemačka zajednica Osijek u ovome velikom projektu je sudjelovala kao jedan od sunakladnika.

fotografije : https://www.flickr.com/photos/137033858@N05/albums/72157680510519594


Predstavljanje romana Slobodana Šnajdera “Doba mjedi” u knjižari “NOVA”, 12. veljače 2016.

 

 

U organizaciji Njemačke zajednice – Zemaljske udruge podunavskih Švaba Osijek u Klubu knjižare Nova u Osijeku predstavljen je drugi roman Slobodana Šnajdera pod nazivom “Doba mjedi”. Na promociji su uz izvršnu direktoricu Njemačke zajednice – Zemaljske udruge podunavskih Švaba Osijek Renate Trishler govorili Saša Drinić, Jaroslav Pecnik, Davor Špišić te autor Slobodan Šnajder. Tekstove je čitala osječka glumica Anita Schmidt.

Taj je hrvatski dramatičar objavio svoj drugi roman točno nakon deset godina pisanja, a riječ je o ljubavno-ratnom romanu u kojem, otkriva njegov autor, nema sretnog kraja. Glavni likovi su Georg i Vera, a individualne sudbine prožimaju se do protjerivanja “etničkih Nijemaca” godine 1945. iz Šleske, Sudeta i Jugoslavije. Središnji dio romana događa se u Poljskoj u najstrašnijem poprištu Drugoga svjetskog rata, a dotiče se i raspada bivše države južnih Slavena.

U jednosatnoj dinamičnoj raspravi, u koju su se uključivali i brojni posjetitelji, dotaknute su razne teme, posebice o stradanju Nijemaca nakon 2. svjetskog rata. U publici su bili sudionici tih događanja, njihovi potomci, ali i brojni zainteresirani za književna djela kojima je središnja tema protjerivanje Volksdeutschera iz Slavonije i Hrvatske.

(D.Kć. Glas Slavonije)


Izložba “Sarvaš-Gradac, povijest jednog lokaliteta”, Muzej Slavonije, 26.02.2015.

Robert Rudolf Schmidt (1882. – 1950.) pripada u red vrlo značajnih arheologa prijeratnog razdoblja. Svoju je stručnost potvrdio iskopavanjem na vučedolskom Gradcu 1938. (kada je pronađena poznata Vučedolska golubica, nap.a.).

Monografija “Die Burg Vučedol” prva je publikacija koja znanstveno obrađuje te arheološke nalaze, koji su time postali dostupni znanstvenim krugovima i izvan Hrvatske.

Za razliku od iskopavanja na Vučedolu, istraživanje Sarvaša i metodologija rada doveli su ga u sasvim drukčiji kontekst. Schimdt je sudjelovao u otuđivanju iskopanog materijala te tako prekršio zakone i etiku struke!

Ulomak je to teksta iz kataloga izložbe “Sarvaš – Gradac – Povijest jednog lokaliteta” otvorene u zgradi Glavne straže Muzeja Slavonije. Riječ je o zajedničkoj izložbi MSO-a (Dragana Rajković) i zagrebačkog Arheološkog muzeja (Jacqueline Balen), dviju institucija koje su 1948. i podijelile arheološki materijal koji je ratne 1942. i 1943. Schmidt iskopao u Sarvašu. Prvi je put u takvom opsegu veliki dio nalaza predstavljen javnosti.

 Tek 1946. lokalitet je predstavljen na jednom mjestu, a nakon toga javnost ga nije vidjela do danas. Riječ je o senzacionalno važnom lokalitetu, koji stoji uz bok onima poput Vučedola. Višeslojni je to lokalitet nastanjivan od razdoblja mlađeg kamenog doba (neolitika) do srednjeg vijeka. Takav kontinuitet ima malo lokaliteta na ovom prostoru – ističe jedna od autorica, Jacqueline Balen, ravnateljica AMZ-a. Nije izložena samo arheološka nego i arhivska građa (privatne fotografije, knjige, namještaj iz kuće u Osijeku i sl.) – priča samog otkrića, ali i arheologa Schmidta.

– Priča nije potpuna jer je dio terenske dokumentacije nestao zbog ratnih zbivanja – objašnjava dr. sc. Balen, dodajući kako su istraživanja na ovom prostoru počela još u 19. st., a dio nalaza je i u Beču. MSO je 80-ih nastavio istraživanja, na čelu s Jasnom Šimić. Uzevši u obzir sve te činjenice – rasutu građu i nepotpunu dokumentaciju, stara istraživanja i sl. – teško je uhvatiti se s tim u koštac, kaže suautorica Balen.

S obzirom na to da se ipak većina arheološke građe čuva u MSO-u, značajan je i doprinos osječke ekipe, ovaj put na čelu s Draganom Rajković, kustosicom u Arheološkom odjelu.

– Kustosi MSO-a, posebice dr. Danica Pinterović i Josip Boesendorfer, odlazili su u Schmidtovu kuću u Zagrebačkoj ulici 7 i tamo zatekli kutije arheološkog materijala, koji su potom dopremali u Muzej. Dijelom smo taj materijal, a radi se uglavnom o ulomcima keramike – oko 6000 predmeta (jedna od najvećih arh. zbirki MSO-a), uspjeli rekonstruirati. Građa je bila nesređena, neinventirana, a ljepši se komadi nalaze u Zagrebu – objašnjava kustosica Rajković.

Zašto je i kako 1948. došlo do (ras)podjele građe između osječkog (kojemu je po zakonu trebala pripasti) i zagrebačkog muzeja, ne zna se – tvrde autorice, no s obzirom na to da je Zagreb i tada bio središtem, logično je da je za svoj stalni postav htio ljepše komade.

– U ovom trenutku nismo još uvijek spremni dirnuti taj lokalitet, nego ćemo pričekati da se tehnologija još malo razvije. Schmidt je otvorio sondu veličine 700 kvadrata, istražio do dubine od oko osam metara. Postoje ozbiljne pritužbe na njegovu metodologiju istraživanja, za razliku od Vučedola. Sarvaš nije tako pedantno istražen i zapravo je gotovo nedirnut u odnosu prema ukupnoj površini lokaliteta – zaključuje Dragana Rajković.

Narcisa VEKIĆ (Glas Slavonije)

msa msb msc mse msf msg


 

Izložba fotografija “Kronologija ponovnog ujedinjenja Njemačke”, 24.11.2014., Gradska knjižnica Osijek

 

 U suradnji s veleposlanstvom SR Njemačke organizirana je izložba fotografija “Kronologija ponovnog ujedinjenja Njemačke” u kojoj su u 13 fotografija velikog formata prikazani događaji prije, za vrijeme i nakon pada Berlinskoga zida. Tom prilikom je veleposlanik SR Njemačke Hans Peter Annen održao prigodni govor u kojem je naglasio koliko je taj povijesni momenat bio važan za Njemačku i sve njene građane koji su do tih sudbonosnih dana bili razdvojeni ekonomski i politički nepunih 70 godina . Izložbi su prisustvovali i Vladimir Ham, osječki dogradonačelnik, te Željko Kraljičak, dožupan, koji su se i obratili svim prisutnima. Izložba je nastavila put prema Vukovaru, gdje je izložena u hotelu “Lav” u organizaciji Udruge Nijemaca i Austrijanaca Vukovar.

aa


 

 Premijera plesne predstave „14“, 15.11.2014. HNK Osijek

Povodom obilježavanja stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, Njemačko-francuski fond za kulturu, u suradnji s Goethe institutom i Francuskim institutom organizirali su gostovanje plesne predstave „14“ u Hrvatskoj i Sloveniji.

Plesna predstava „14“ nastala je u okviru njemačko-francuske kulturne suradnje u koprodukciji renomiranih koreografa i plesača Thomasa Guggia i Didiera Thérona. Predstava „14“ na osebujan način predstavlja problematiku Prvog svjetskog rata, vizualno se oslanjajući na djela Otta Dixa, Georgea Grosza i Thomasa Rentmeistera, suvremenika Velikog rata.

 Nakon dvije izvedbe u matičnom kazalištu u Perpignanu, premijera europske turneje ovog plesnog spektakla održana je 15. studenog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Dugogodišnja suradnja i zajedničko djelovanje Njemačke zajednice i Francuske Alijanse u Osijeku prepoznati su kao simbol francusko-njemačkog pomirenja i suradnje te je za premijernu izvedbu plesnog spektakla „14“ izabran upravo naš grad. Osim naše dvije udruge, Francuske Alijanse i Njemačke zajednice, osječkoj izvedbi predstave pridružilo se i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, dok je cijeli projekt gostovanja u Hrvatskoj održan pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.

dta dtb dtc


Vlado Obad, predstavljanje knjige „Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture“

Petak, 31.listopada 2014. 19:00h , Muzej Slavonije Osijek

 

U prepunoj dvorani Muzeja Slavonije održano je predstavljanje knjige „Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture“ autora Vlade Obada. O knjizi su govorili: Dinko Župan (recenzent), Marina Vinaj (Muzej Slavonije), Vlado Obad (autor) i Nikola Mak (Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj).

Knjiga je vrlo značajan prilog povijesti njemstva u Osijeku i Slavoniji, s naglaskom na promicanju građanske kulture. Ona je u značajnom nizu izdanja Njemačke zajednice-Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Osijeku. Autor je uložio ogroman trud u istraživanju njemačkog utjecaja u svakodnevnom životu u Osijeku i ovom knjigom pokazao svo bogatstvo međusobnog suživota stanovnika Osijeka (Nijemaca – Austrijanaca, Mađara, Židova, Srba i ostalih pripadnika nacionalnih manjina).

 

oa ob oc od

 


PREDAVANJE DR.SC. VLADIMIRA GEIGERA O VALPOVAČKOM LOGORU U GLU OSIJEK ( U SKLOPU IZLOŽBE OTA ŠVAJCERA, 20.03.2014. )

Geiger U Galeriji likovnih umjetnosti  Osijek, povodom izložbe slika Ota Švajcera, predavanje je održao znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest, dr.sc. Vladimir Geiger koji je svojevremeno pišući knjigu o logoru Valpovo, intervjuirao Ota Švajcera i zapisao njegova sjećanja na dane provedene u logoru. Prikazane su i ilustracije koje je Švajcer naslikao u logoru,a koje su i sastavni dio izložbe.

Vladimir Geiger je iznio i podatke o stradalima u logoru Valpovo, koji je bio najveći u ovome dijelu Hrvatske,  projicirajući fotografije i crteže logoraša po dolasku u logor, te zatim fotografije istih ljudi nakon mjeseci provedenih u zatočeništvu.

Prema Geigerovim riječima, na području bivše Jugoslavije postojalo je u poslijeratnom razdoblju oko 70 logora za njemačko civilno stanovništvo. U razdoblju od 1945. do 1948. godine na području bivše Jugoslavije bilo je u logorima internirano oko 175.000 osoba, dok je poimenično pobrojano više od 50.000 umrlih u logorima. Od toga broja oko 28.000 umrlih su žene, a oko 6.000 djeca mlađa od 14 godina.

U prosincu 1945.  u logoru Valpovo je, prema podacima tadašnje milicije, bilo 3805 logoraša, dok je u logoru Krndija bilo oko 3500 interniranih osoba.

Predavanje je održano u organizaciji Njemačke zajednice, a nekoliko preživjelih logoraša koji su prisustvovali ovome dogadjaju, razgovarali su s gospodinom Geigerom  o tim teškim danima provedenim u Valpovačkom logoru.

Geiger-3 Geiger-2 Geiger-4


               

Oto Švajcer – riječi i slike  

   U četvrtak, 27. veljače, u 19 sati, u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, otvorena je izložba ‘Oto Švajcer – riječi i slike‘, te predstavljanje publikacije ‘Oto Švajcer – bezvremeni opus / Intelektualna ostavština Ota Švajcera u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek‘, autorice Valentine Radoš.
Ova izložba predstavlja Ota Švajcera kao umjetnika iza pisane riječi. Cijeli život izuzetno nesklon pokazivanju ili valorizaciji vlastita likovnog stvaralaštva, ova izložba nudi po prvi put pogled u jednu likovnu intimu.

oa ob oc

Radovi izabrani za ovu izložbu mogu se podijeliti u dvije skupine: prva su likovne bilješke i skice/crtice iz svakodnevnog života i onog što ga je u danom trenutku zaintrigiralo – portreti obitelji, figure, pejzaži, skice kopirane po starim majstorima, razne kompozicije; a druga je skupina radova nastalih 1945. i -46. godine za vrijeme Švajcerovog boravka u radnom logoru u Valpovu. Većina radova su iz vlasništva Švajcerove kćerke, Lidije Švajcer-Gerenčević. Nakon smrti Ota Švajcera ostavština darovana je na trajno čuvanje Galeriji likovnih umjetnosti u 2005. godini od strane kćerke Ota Švajcera, gospođe Lidije Švajcer Gerenčević i njezina supruga Dragutina Gerenčevića.

Autorica izložbe – Valentina Radoš:

ogMnogi među nama spremno će posvjedočiti kako, i koliko, volimo povijest umjetnosti. Koliko je istražujemo, opisujemo, katalogiziramo, od nje živimo i zarađujemo za kruh – te da jednako toliko u njoj i uživamo. Ali malo je onih među nama koji mogu reći da je proživljavana ljubav prema umjetnosti dio vlastite duše, i vlastitog duha, kojoj je sve ostalo podređeno. Malo je takvih, a jedan od njih bio je Oto Švajcer (Osijek, 18. 6. 1907. – Zagreb, 25. 5. 2003.). U godini u kojoj slavimo velike i važne obljetnice Galerije likovnih umjetnosti, Osijek – šest desetljeća od osnutka i pedeset godina na sadašnjoj adresi, Europska avenija 9 – u ljetopisu postojanja naše ustanove jedno se ime nameće kao nezaobilazno. Oto Švajcer, samozatajni dobri duh naše povijesti umjetnosti i ustanove, sam je sebe opisao prvo kao esejista, pa kritičara, istraživača, pisca…, ali nikad i umjetnika. Opipljivi rezultati njegova opisa sama sebe nalaze se u velikom broju na našim policama za knjige, u našim arhivama, u našim knjižnicama i, možda ponajviše, u našoj svijesti i spoznaji o kulturnoj baštini našeg područja. S druge strane, na zidovima muzeja i galerija rijetko smo imali priliku pogledati njegove likovne radove i i uživati u njima.

Ova je izložba postavljena upravo u čast te pomalo nepoznate i dobro skrivane osobe i umjetnika iza dobro nam poznatog intelektualca. U više od pet stotina bibliografskih jedinica i više od sedam desetljeća rada Oto Švajcer obrađivao je povijest umjetnosti Osijeka, Slavonije, Hrvatske, pa i šire, te vrlo često doticao i istraživao područja, imena i činjenice koje su dotada bile nepoznate ili zaboravljene. Posebice ga život i rad vežu uz našu Galeriju, čiji je fundus kao prvi istraživač i kroničar najpodrobnije istražio i prezentirao, ostavljajući nama koji ga nasljeđujemo zavidnu prednost perspektive i pregleda. Švajcerova bibliografija i intelektualna ostavština do sada je više puta objavljivana i dobro nam je poznata. No Švajcerovi radovi predstavljeni na ovoj izložbi, svojevrsni autorovi dnevnički zapisi, rijetko su viđani. Osim izložbe koja je priređena u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti 1999. godine, Švajcerov je likovni rad slabo poznat i valoriziran. Ta je činjenica više vezana uz njegov osobni stav i dobro poznatu samozatajnost negoli što je posljedica objektivne manjkavosti u njegovu umjetničkom izrazu. Poznat za života kao nesklon pokazivanju svojih likovnih radova, smatrajući sebe i vlastiti talent nedovoljnim za usporedbu s „pravim“ umjetnicima, svoje radove gledao je više kao eksperiment ne bi li tako dokučio esenciju i genezu umjetničkog stvaralaštva. Na ovoj izložbi, malenoj po obujmu, ali velikoj po značenju, imamo dakle priliku proviriti u nepoznati osobni prostor Ota Švajcera, filtriran i zrcaljen kroz njegove radove. Većina ih je posuđena iz obiteljske ostavštine kćerke Lidije Švajcer-Gerenčević i njezina supruga Dragutina Gerenčevića.

oeTu su također jedine tri slike, ulja na platnu, koje su ušle u fundus kao dio donacije Galeriji 2005. godine, nakon smrti Ota Švajcera, uz njegovu pisanu ostavštinu/arhiv i knjižnicu, također iz vlasništva kćerke. Manji je broj radova dar iz vlasništva akademskog slikara i bivšeg ravnatelja Galerije Vladimira Džanka. Radovi izabrani za izložbu mogu se podijeliti u dvije skupine: prva su likovne bilješke i skice/crtice iz svakodnevnog života i onoga što ga je u danom trenutku zaintrigiralo – portreti obitelji, figure, pejsaži i vedute, skice kopirane prema starim majstorima, razne kompozicije, a drugu skupinu čine radovi nastali 1945. i 1946. godine u vrijeme Švajcerova boravka u radnom logoru u Valpovu.

Za života poznat kao povučena osoba, koja nije rado pričala o sebi, o Otu Švajceru znamo da se rodio u Osijeku u ljeto 1907. godine, kao srednje dijete od njih petero, u obitelji oca „farbara“, ličioca, koji je teškim i neredovitim fizičkim radom hranio ženu i djecu. Od djece, tri brata i dvije sestre, jedino je mladi Oto pokazivao zanimanje za umjetnost, i to još u najranijim školskim danima. Štoviše, iz obiteljskih priča znamo da je prvu sliku – Madonu – naslikao kao dječak na zidu očeve radionice, bojama koje je otac koristio u svom obrtu. Likovna umjetnost nije bila jedini kreativni izraz koji je dječaka privlačio. Kasnije tijekom života naglašavao je veliku ljubav prema književnosti, posebice lirici, koja ga je, uz likovnu umjetnost, pratila od najranije mladosti. Posebice izdvaja ekspresionistička strujanja, i likovna i literarna, kao izraze najbliskije svojemu duhu. Iako je kao mladić imao želju i namjeru profesionalno se posvetiti studiju povijesti umjetnosti, ili čak pokušati upisati likovnu akademiju, obiteljska ekonomska situacija to nije omogućavala. Upisao je dvogodišnji studij farmacije, koji zbog istih ekonomskih razloga nije završio. Umjesto nastavka studija, zaposlio se, prvo u osječkoj Tvornici koža, a kasnije, u vrijeme svjetskog rata, u osječkoj tvornici Saponiji. Godine 1930. ženi Matildu, Tildu, Gruis. Obitelj se ubrzo proširuje rođenjem prve kćerke Doroteje, koja je, također prema obiteljskoj priči, bila izrazito vezana uz oca i jako mu sličila. Već kao dijete pokazivala je zanimanje za crtanje i kreativan izraz, što ju je zasigurno još više povezivalo s ocem. Međutim, djevojčica umire 1937. godine od difterije, što ostavlja duboke traume u roditeljima, posebice ocu. Već iduće, 1938. godine rađa se druga kćerka, Lidija, koja ostaje jedinica Švajcerovih.

Smrt djeteta, na žalost, nije jedina nedaća koja je snašla mladu obitelj. U godinama koje slijede Europom hara svjetski rat. Švajcer doduše kao djelatnik Saponije i zbog slabog zdravlja rata zapravo nije ni vidio – sve do primirja, kada je kao pripadnik njemačke manjine u Osijeku zajedno s kćerkom i suprugom interniran u radni logor u Valpovu, gdje je ostao sve do proljeća 1946. godine. Ovo osjetljivo razdoblje, o kojem Švajcer nikada nije javno govorio, zapravo je i razdoblje kada njegova stvarna životna strast i poslanje dobivaju jasne obrise. Naime, u nedaćama logorskog preživljavanja umjetnost za Švajcera postaje i ostaje pravi ventil za emocionalno izražavanje, ali i spas. Crteži iz logoraških dana koji su sada pred nama imaju snagu neobične ekspresije u predstavljanju ljudskog dostojanstva kada je i gola egzistencija ugrožena. U naizgled svakodnevnim i jednostavnim motivima obitelji i logoraša Švajcer nam preciznim pogledom i u nekoliko poteza uspijeva prenijeti gorko iskustvo stradanja – lice pokriveno rukom, pogrbljena leđa, pogled spušten u boli, osušeno stablo na Uskrs poput križa…

odNakon rata život se postupno vraća u normalu. Švajcer se zapošljava kao komercijalni direktor u Osječkoj ljevaonici željeza i tvornici strojeva OLT, a njegov poziv povjesničara umjetnosti istovremeno biva sve izraženiji. Od ranih ’50-ih godina redovito objavljuje likovne kritike u dnevnom tisku, ponajprije Glasu Slavonije, uz svakodnevni posao u OLT-u. Prema riječima kćerke Lidije, s obitelji vodi miran, gotovo predvidljiv život, koji obilježavaju iste, cjeloživotne radne navike: posao – kuća – crtanje, čitanje i pisanje. Uz izložbe, kino i kazalište bila su rijetka mjesta gdje je izlazio. U mirovinu iz OLT-a odlazi 1969. godine te se, prema želji supruge Matilde, Švajcerovi sele u Zagreb, gdje im kćerka Lidija već živi. Selidbom i umirovljenjem Oto Švajcer zapravo ulazi u najplodnije stvaralačko razdoblje svog života. Radi kao vanjski suradnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu i Leksikografskog zavoda, a krug njegova djelovanja prirodno se širi, kao i njegov opus – od likovne kritike i kronike prema znanstvenim istraživanjima i pisanju monografija. Radne navike ostaju mu iste: rano ustajanje, šetnja i crtanje (gdje god se kretao, blok za skiciranje bio je pri ruci), a odlasci u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu bili su neizostavan dio svakog radnog dana. Povezanost s Galerijom likovnih umjetnosti, prisutna u Švajcerovu životu od samog osnutka te ustanove, ostala je intaktna i jačala je kroz godine. Neumorno je nastavio istraživati likovno stvaralaštvo Osijeka i Slavonije, predstavljajući ga u desetak monografskih naslova posvećenih fundusu Galerije likovnih umjetnosti.

Radovi koje imamo priliku pogledati na ovoj izložbi nose, dakako, znak svojega autora i kroz njih slušamo njegove za života neizgovorene riječi koje nam tiho pričaju priču o životu jednog čovjeka. Naša namjera nije prosuđivati gramatiku te priče, već nas zanima ono što nam ima reći – svakom od nas ponaosob. Koliko je bio dobronamjeran i uvijek spreman svakom umjetniku uputiti iskren pogled i ohrabriti ga, toliko je prema vlastitom stvaralaštvu bio neumoljivo kritičan. Oduvijek je bio fasciniran samim formalnim sastavnicama umjetničkog djela – svaka mrlja boje, točka olovke, potez kista za njega su bili od akutnog interesa i predmet istraživanja – pomoću kojih je pokušao dokučiti tajne umjetnosti. Cjeloživotno pisanje, kao i slikanje i crtanje, bili su za Ota Švajcera osnovno i svakodnevno sredstvo komunikacije, bolje rečeno pokretačka potreba. U svojoj srži tiha i povučena osoba, Švajcer preko svojih riječi ulazi u samu bit likovnog djela u svim njegovim izražajnim dimenzijama, k tome uspijevajući čitatelju prenijeti vlastit, snažan i duboko emotivan doživljaj umjetničkog duha. Njegovi likovni radovi, iako rađeni s namjerom da budu (samo) eksperimenti i probe, govore tim istim jezikom i duhom. Na nama je sad da pozorno slušamo.

 


BOGDAN MESINGER O OTU ŠVAJCERU:

 

ofKaže se: Ono što nije zapisano – nije ni postojalo!

 Povjesničarima dugujemo svoje sjećanje. Zato – sa zahvalnošću – pamtimo i njihova imena i njihova djela.. Mi smo svoja povijest – utoliko više ukoliko je više poštujemo. Povjesničari su čuvari, a dobrim dijelom i tvorci naše duhovne kulture.

Povijest našega grada može se pohvaliti jednim od začetnika njegove kulturne povijesti, no – iznenađujuće je – njegovo je ime, ipak, većini njegovih sugrađana gotovo nepoznato. Taj zbunjujući podatak ponešto i o nama, no govori daleko više o rijetkoj skromnosti ovog povjesničara duha i kulture našega grada kojemu je upravo kultura bitno obilježje.

Njegovo je ime Oto Švajcer.

Bio je likovni kritičar, likovni kroničar, istraživač…A počeo je vrlo rano – već kao dvadesetogodišnjak – i ustrajao je, unatoč dramatičnim životnim udarcima, sve do svojih poznih devedesetih godina. U tom golemom razdoblju stvorio je i ostavio nam u naslijeđe ne samo svoje djelo, nego i ne manje golemu dokumentaciju gotovo enciklopedijskog karaktera. Ukratko – nastojao je kulturnu povijest svoga grada spasiti od zaborava. Tome je posvetio život.

Cijeli je svoj život svjesno podčinio jednoj iznimno zahtjevnoj, a uz to i okrutno osamljeničkoj misiji. No takav život nije doživljavao kao žrtvu, nego kao ustrajanje u ljubavi. Njegov je život bio izraz njegova karaktera, a snaga njegove volje bila je pokretana ljubavlju prema umjetnosti. Radio je sustavno, s rijetkom pronicljivošću, i s asketskim samoprijegorom, desetljećima…

Kako takav rad postaje plodonosnim pokazalo je ne samo autorsko djelo koje je ostavio iza sebe, nego i odjek koji se kao val širio oko njega. Posve nesvjestan toga, postajao je potajnim uzorom mlađim esejistima i interpretatorima umjetničkoga života grada. Zahvaljujući njemu, kao i umjetnicima o kojima je pisao, ovaj se grad uzdigao iz provincijske palanke u značajan centar europske kulture. Svojom je specifičnom kulturom nadrastao sudbinsko prokletstvo svoje provincijalnosti.

Govorim o tome i iz osobnoga iskustva. I meni je samome, naime, pri mojim esejističkim počecima, Oto Švajcer bio uzor. Ne toliko,  možda, stilom (stil je uvijek osoban i neponovljiv), koliko sustavnošću, odgovornošću. te skrivenim pogledom na društveni život u kojem je kultura nevidljivi, ali presudni krvotok.

Švajcer je shvatio kako i značajna povijest može započeti naoko nevažnim događajem, kao što i najduži put (kineska je to poslovica) započinje prvim korakom. Kada bi pisao, recimo, naoko običan novinski osvrt, osjećao  je i mali čin javne riječi ispisan na gorostasnom panelu nevidljive povijesne kronike. Pisao je osjećajući, povijesnu odgovornost svoje riječi.

ohZato je njegovo djelo, danas, povijesna kronika – ali i povijesna riznica – naše urbane samospoznaje. I možda je to njegova najdublja, iako  skrivena vrijednost.

Čitav svoj život (danas smo toga potpuno svjesni) oblikovao je tako da ostvari, koliko je to jednom osamljeniku uopće fizički moguće, posao (a radio bih rekao: podvig!) za koji je, inače nužan cijeli istraživački tim, pa i institucija!

Danas nam njegova ostavština otkriva zapanjujuću činjenicu: Oto Švajcer je, zaista, bio živa, mada skrivena, osobna enciklopedija umjetničke povijesti grada Osijeka. Bio je ne samo interpretator osječke kulture (bez te interpretacije ta bi kultura nestala u polumraku postupnog zaborava). Kao kroničar,bio je  njen dobri duh nezaborava. Njen nevidljivi čuvar.

Malo koji grad posjeduje u riznici svoje povijesti takvu osobu.

Danas, kada poniremo u njegovu ostavštinu i, pomalo zatečeni, shvaćamo da smo suočeni sa do sada zakopanim, blagom osječke kulturne povijesti koje Švajcer sakupljao, sistematizirao, a dobrim dijelom i stvarao, moglo bi nam se lako dogoditi da previdimo još jednu skrivenu vrijednost. Naime, u mnogočemu vrijeme u kojemu je pisao Oto Švajcer bilo je potpuno oprečno današnjem.

U njegovu je vremenu pisac (a tako i kulturni recenzent ) bio nevidljivi čovjek.

Dobro se sjećam svoga prvoga susreta s njim. Došao sam u Osijeku (više i ne znam kojim povodom) i s grupicom svojih znanaca iz osječkoga kulturnog kruga razgovarao u podzemnim prostorima osječke male scene nekadašnjeg „Radničkog doma“. I tada mi predstaviše jednog tihog, neupadljivog gospodina koji je bio u njihovu društvu.

ottoBio je to Oto Švajcer. Bio je tih kao što je mudrost tiha.

Tako je bilo začeto naše trajno prijateljstvo. Sve do tada Švajcer je bio za mene tek riječ i ime. Gotovo bestjelesno.

Osvrćući se na to „pred-televizijsko“ vrijeme, shvaćam da smo tada  još živjeli, gledajući iz današnjeg svakodnevnog iskustva neposrednih slika, u vremenu nevidljivih ljudi. Čovjek je, ako je uopće postojao kao društveno aktivno biće, bio najčešće nevidljivi čovjek.

Danas mi to osobno iskustvo neočekivanih  susreta s ljudima čija je riječ uvijek prethodila živoj slici pomaže da shvatim što je živa i kontinuirana umjetnička esejistika Ota Švajcera značila tadašnjim osječkim umjetnicima.

Njegova umjetničke recenzije, bile su za njih vrata povijesti. Umjetnik kojega bi on spomenuo i okarakterizirao, počeo je time povijesno postojati.

Današnjem je gledatelju, pa i umjetniku, ovu nevidljivu misiju jednog domaćeg umjetničkog arbitra teško razumjeti, pa i prepoznati.

No ona je bila bitna. Da nije nje bilo, ne bismo niti mi, danas, postojali. Ne bismo postojali kao duhovna, stvaralačka snaga.

Kada danas otkrivamo Ota Švajcera kao gotovo nevidljivog kroničara i arbitra osječke likovne kulture, koji je, posve sam, stvorio i ostavio iza sebe cijelu jednu sređenu enciklopediju rađanja i življenja osječkog umjetničkog kruga, drugačijeg od svih drugih, ne bismo smjeli zaboraviti da je, uz njegovo vidljivo djelo, postojao i drugi, skriveniji vid njegova povijesnog djelovanja.

Njega, vrlo vjerojatno, niti on sam nije bio svjestan. Bio je preskroman da bi sebe vidio u tom svjetlu. No njegova je riječ bila plodonosni poticaj.

To je ono svjetlo koje uvijek nadživljava svoj izvor. Ono nas i danas obasjava.


 

 

 REPREZENTATIVNA IZLOŽBA U OSJEČKOJ GALERIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI

OSJEČANIMA PREDSTAVLJENA DJELA RUDOLFA GERHARTA BUNKA      

 

U suradnji s Galerijom likovnih umjetnosti iz Osijeka i Gliptotekom HAZU iz Zagreba, Njemačka zajednica –Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj – Osijek predstavila je djela njemačkog umjetnika Rudolfa Gerharta Bunka. Izložba “Akvareli” u Osijeku je otvorena 9. svibnja 2013. i mogla se pogledati do 20. svibnja u Galeriji likovnih umjetnosti. Izložba je u Osijek stigla nakon što je u studenome 2012. godine u okviru 20. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” otvorena i u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU.

Prilikom otvorenja izložbe goste su pozdravili Leonilda Conti, ravnateljica osječke Galerije likovnih umjetnosti i Zorislav Schönberger, predsjednik Njemačke zajednice u Osijeku.Izložbu je otvorila autorica izložbe, Lida Roje Depolo, rekavši kako je čitav njegov rad obilježila nostalgija za Hrvatskom.

otvorenje_1 otvorenje_2 otvorenje_3 otvorenje_4 otvorenje_6 otvorenje_5

Bunk  je bio formiran kao umjetnik kad je došao u Split, i to u sredini koja je bila na samom vrhu ondašnje svjetske umjetničke scene. Formiran u duhu i pod utjecajem njemačkog ekspresionizma, u vremenu kad je njemačka umjetnost dala znatan doprinos avangardnoj umjetnosti 20. stoljeća. U predgovoru kataloga, Lida Roje Depolo piše:
“U Zbirci crteža hrvatskih umjetnika 20. st. pronašla sam sedam, odnosno deset akvarela signiranih inicijalima RGB. Razlikovali su se od ostalih djela u Zbirci i nekako iskakali od uobičajene produkcije hrvatske moderne. Kao da su nastali pod utjecajem druge škole i kulture. Nakon kraćeg istraživanja ustanovila sam da inicijali pripadaju njemačkom slikaru Rudolfu Gerhartu Bunku, koji je došao u Hrvatsku 1938. godine i u njoj ostao punih dvadeset godina.
Znatno rjeđe strani umjetnici dolaze i nastanjuju se u Hrvatskoj nego što naši umjetnici odlaze u inozemstvo, najčešće na školovanje. Upravo je njemački umjetnik Rudolf G. Bunk takav slučaj; nastanio se u Splitu i uklopio u njegov kulturni život, ostvarivši uspješnu karijeru slikara i scenografa. Svojom je neobičnom pojavom i polivalentnim obrazovanjem obogatio hrvatsku kulturnu sredinu.”

B_1 B-3  B-7 B-5 Bunk_fotka

Bunk je tipični predstavnik njemačkog ekspresionizma koji je punih 20 godina proveo živeći i stvarajući u Hrvatskoj, a izložena djela su sastavni dio zbirke crteža hrvatskih umjetnika XX. stoljeća iz fundusa Gliptoteke HAZU.

 


 

 PREDSTAVLJEN ROMAN OLIVERA BOTTINIJA “PO NALOGU OČEVA” 

OSIJEKIzdavačka kuća “Fraktura” iz Zagreba i Njemačka zajednica organizirali su 26. veljače 2013. godine u knjižari “Nova” u Osijeku predstavljanje hrvatskog izdanja romana “Im Auftrag der Väter“, u hrvatskom prijevodu “Po nalogu očeva”, njemačkog autora kriminalističkih romana Olivera Bottinija. Prijateljstvo s Oliverom Bottinijem datira još iz 2007. godine kada je boravio u Osijeku gdje je sakupljao materijal upravo za ovaj roman.

Bottini_1 Bottini_2 Bottini_3

Oliver Bottini jedan je od najuspješnijih njemačkih autora kriminalističkih romana, boravio je u proljeće 2007. u istočnoj Hrvatskoj i sjevernoj Bosni, gdje je istraživao tragične životne priče podunavskih i ruskih Nijemaca, koji su bili zatočeni u logorima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Njegov treći roman, koji prati drame obitelji Niemenn i Lončar, počinje u Freiburgu, a završava u Slavoniji. Uoči predstavljanja romana u Osijeku, roman je predstavljen i na tradicionalnoj književnoj tribini “Razotkrivanja” u Zagrebu koju je vodio vlasnik izdavačke kuće “Fraktura” Seid Serdarević.

Predstavljanje knjige u Osijeku također je vodio S. Serdarević uz prevoditeljsku pomoć Renate Trischler iz Njemačke zajednice.